Слике страница
PDF
ePub

ju za vele mnogo izobraženu, i zaměritim duhom obdarenu priznati. Zemlji je onoj něki osobiti duh prirodan, u njoj gori, i gorio je svedjer oganj prosvěte uz pȧrkos zlobnim i žalostivim okolnostim, koje su je sa sviuh stranah stiskale, i nastojale, da ovu svetu vatru ugase, al ju nikad konačno, hvala věčnom promislu, utàrnuti nisu mogle. Iz ovoga su na oltaru domovine neprestano gorućega plamena česte iskre izletale, koje su svojom světlostju pozor i pomnju světa k sebi obratjale. Evo nam ih několiko priobći u talianskomu jeziku mnogozaslužni domorodac g. doktor F. Karara, profesor splětskog sěminišta i nadzornik solinskosplětskoga muzea od starodavnostih, a mi njegovo dragoceno dělašce, zahvalnostju i veseljem primamo, i prevedeno postavljamo u našu Danicu, da kao svět. la i bistra iskra rodoljubja, kresne kroz rod, i našu mladež potakne na počitanje i sledenje ovih za naš narod važnih imenah, koja nam jedan sam dalmatinski grad podade, a to slavni Splět, kule mu se do neba dizale. Goruća je pako naša želja, da bi se po svih mestih, po kojih bratinsko-rodna sveza biva, slě divši g. Kararu, skupila imena ljudih uspomene dostojnih, te s kojim razbistrenjem ili izjasnjenjem sdružena nami, il kome mu drago drugom narodnog kojega lista učredničtvu priobćila, a mi i domovina, sàrčanom zahvalnostju taj ćemo trud zagàrliti.

Albertić Lav, gibelin fiorentinski, po uměnju, politiki, nadstojanstvu, počitanju, koje mu inostranci pokloniše, bio je otac svojoj otačbini, u kojoj je veliki mi zaslugami najmučnia i najvažnia zauzetja izvršio. U samostanu sv. Franje biva njegova grobna ploča, jako lěpa, postavljena okolo g. 1296.

koi

Albertić Ivan, ote Klis Turkom, i od Ferdinanda II., ga obdari zlatnom kolajnom, bi učinjen upravite ljem iste tvårdje. Svȧrši hrabro dane na bojištu.

Albertic Mate. Parnička děla proglasiše ga, a kimička pokvariše mu zdravje. Izdade na světlo u Mlet cih svoje ilirsko pretočenje oficia bl. Děvice, i preminu 1624. godine.

Ante (otac), malobratjanin, pårvi biskup u Vlaškoj. Bajamontić Julio. Priatelj s Boškovićem, za koga složi mȧrtvačko slovo, biaše lěkar, pěsnik i skladatelj u glasbi. Dade na svět pověst o splětskoj kugi, i mnoge govore. Provede svoj život daleko od jav nih častih, ali po štogod na cinisku.

Ostavi utištenih sastavakah, koji spominju njegovo u měnje. Obćenu je žalost njegova smårt probudila.

Ferdinandin (otac), malobratjanin iz Paludah. Da de na světlo godine 1495. u Mletcih pàrvi ilirski misalić, po njemu pretočen.

Bergelić Oracio. Naučitelj jednog i drugog prav dozakona, veoma učen u svetom pismu, zauzet za otačbinom. Nije bio srětan u besědi, ali velikog uma. Predavao je mudroljubje u sěminištu, pak od kanonika nastade naměstnik obćeni, u kome dostojanstvu podnese se divnom razboritostju medju jezivosti franačkoga vladanja. Mnogi su njegovu smårt oplakali.

Branković Nikola. S pȧrva kanonik u otačbini, te nadbiskupski naměstnik, a napokon biskup makarski. Sagradi i nakiti na svoje troške càrkvu sv. Filipa Neria. Prenese u ilirski jezik za korist našinacah sinod diecezanski od Kosmia. Življaše više za druge, nego za sebe. Sad se radi za njegovo poblaženje.

Bokarić Andria. U Benventu, gdě je javnu čast obdȧržavao, svojom učenostju u gradjanskom i càrkovnom pravu zaměritim se pokaza. Umri g. 1595. Kapogrosso Marko. Učenik Mate Parizonia, naslikova mnogo slikah, koje pokažuju njegovu umětnost u toj struci.

Karaman Mate. Kao poklisar prodje slavjanske dȧržave, i bi u Rusii apostolski poslanik. Budući mu izručeno od razplodišta sv. věre popravljenje misala glagoljskoga, podnese se u dělu tomu s pohvalom. Njegovo pismo o jednakosti književnoga slavjanskoga jezika, Benediktu XIV. posvetjeno, pokaziva ga dosta věštim znancem našega knjižestva. Bi biskup osorski, a malo poslie nadbiskup zadarski.

Kavanjinić Mate. Još je nepritišteno jedno nje. govo ilirsko spěvanje u šestoredcih, gdě besědi o dalmatinskih književnicih. Umri biskupom u Trogiru.

Cindrić Petar. Veoma učeni paleograf i filolog XVI. věka. Bio je Splětu ono, što su Maurinci i Be nediktinci republiki literarnoj. Bez bděnjah ovoga častnog plemića, nebi može biti znali ništa, ni o kroniki Tome arkidjakona, ni o pověsti Madia, ni o tàrpezi Djurmića (a Cutheis).

Cindrić Nikola. U Rěci, Senju, Ljubljani uredi s naměstnici cesarskog veličanstva predstavno učlanjenje, te poděli slavu u preotenju Klisa s Albertićem. Boreći se na Mosoru s Turci, izgubi glavu, Vitez Bertuči, cesarski suposlanik, upisa u paludskom samostanu obsvědočenje toga dogadjaja g. 1596.

Bajamontić Jerolim. Učeni pravoznanac (jurecon sultus). Biaše obilne rěčitosti i uljudnih načinah. Bi predstavnikom splětskog tribunala i dvora od apela u Ciulić Toma. Duboki bogoslovac, rad uma i sàrDubrovniku, poklisar svoje otačbine k Napoleonu. ca jako častjen u otačbini. Bio je kanonik, arcidjakon,

obćeni kapitularski naměstnik. Opošteni s Arduinom splětsku akademiu, ostavi někoja pisma, dostojna da na svět izajdu.

Komulić Lehsandro. Pȧrvi ilirski nadpop sv. Jerolima u Rimu, poklisar Klementa VIII. u Moskovskoj, te pri nekih europejskih dvorovih u obranivoj slozi proti Turkom.

Kranco Toma, u dvadesetolětnoj dobi slagaše ta ke stihove u latinskom jeziku, da po Marulovu sudu bili bi se dopali potomkom.

Krušević Andria. Izvȧrstni parac, ončasni govor sahrani mu život u bezzakonitosti 1797. godini. Za francezkog vladanja bio je kraljevski prokurator. Vedra ga je starost kitila, razveseljena ljubavju i umět nostju svoje dece.

Djurmić (Cutheis) Jeremia, sastavitelj triuh pogla vakah historie, lakověran (credulus). Ostao nam je njegov spomenik nadbiskupah solinskih i splětskih: dragoceni dar.

Dallakosta Angjeo. Njegovo cȧrkovno pravo, tis. kano 1758. godine, dělo je za Ilire važnie, nego Van - Espen. Kardinal Borgia je veoma hvalio něke njegove panegirike, koje je bio na svět izdao.

Dalla Croce Dionizij. Dominikanac, velikom uče nostju je pisao o izvårsnosti i istini věre katoličanske, a oko 1646 dade na svět jedno dělo o neumàrlosti duše.

Derossi Dragutin. Njegovo će ime živiti rad panegirika u Mletcih tiskana 1659. godine, a to u pohvalu Andrie Kornelia, predstavnika obćenoga Dalmacie i Epira.

Didos Nikola. Čověk iskreni, stalna i negibiva značaja. Odlikovao se je u bezzakonitosti od 1797. Velikom učenostju predavao je bogoslovje u sěminištu, i kao kapitularski naměstnik, velikim dostojan stvom je uzdȧržao red cȧrkovni. I rad mnogo uzro⚫ kah još njegova uspomena nije se zanemarila.

Dražić Ivan. Da bi bilo tiskano pěsničko dělo ovoga kanonika o lěposti duše, imali bi još jednoga izvȧrstnoga pěsnika. G. 1713. izdala se je na světlo jedna pobožna molitva principa Eugenia, po Dražiću na ilirski prevedena. (Na dalje će slediti.)

Mirne misli o boju.

(Članak priobćen iz Padove.)

Što je časno, nije kasno. U někom broju p. g. Zore Dalmatinske na svårsi jednoga veoma važnoga i zanimivoga članka o voje.

vanju starih Dalmatinacah čitala se je jedna čudna misao vàrhu naše tužne otačbine, kojoj za strašan udes toliko imadu nauditi prijateljske želje domorodacah, koliko lakome naredbe tudjinacah. Pisalac poštovani toliko bi zanešen od uspomene dalmatinskih bojnih vitežtinah, da poželi, jeda se oni hrabri praotci u sadašnjih sinovih pomlade, ter se i ovi rod u vojničtvu slavan učini. Što taku narav ima, i što ugleda okolo sebe mnogo mladeži pune jakosti i zdravja, gdě razdàrte košulje i podvitih rukuh bez posla šeta, bihu, ja mislim, ta dva uzroka, za koja poštovani pisalac zače taku misao. Neka mi oprosti poštovani, ali te njegove pohlepe za vojničtvo u naše doba jesu pravi anakronizam. Hvala Bogu, narodi su se odučili boja, vladaoci su spoznali, da je boj protupolitička naměra, jer budući da su svi ljudi u těsnom savezu medju sobom, onaj, koi drugom hudi, i svoje koristi vrědja. Naš věk, koi od prosvěte i razložnosti ljubi bit nazvan, s ove strane veliku je čast zadobio, budući su se u njemu pometnule posebne sile, mejdani, osvete i prilični ostatci divjih vremenah, koji su bili od najizobraženiih medju prošastimi věkovi štovani. Ako još i dan današnji doga. dja se koigod rat, nadamo se, da su to najkrajnji plodovi stare sirovosti, koja se promeće pod nogami izobraženja. Izobraženi puci děluju preobratjenje svoga bitja više s pametju nego s oružjem. Bez boja što je vojska? Broj lěpe čeljadi, koja sjaje u světlom oružju na ugodan način izredjena, tašta zahvala i zabava mirnih vladah. U tomu bitju najviša slava, koju bi dostigla naša mladež, jest ime od krasne čeljadi, širokih ramenah, dugih bàrkovah i žestokoga uzrasta. Bi li to dosta bilo za naměriti rodoljubnu čestoželjnost našega pisaoca? Ako se nisam prevario o drugom uzroku, s koga poštovani otac tu požudu zače, može se reći, da š njim mnogi drugi od naših u istu varku, s istoga uzroka jesu pali, s česa svaki dan čut ćeš zavapiti: Da bi tko u vojsku sakupio ove pridárštine! pokazivajuć na mladež gradovah nezabavljenu. I s toga je poštovani reko, da je to požuda Dalmatinacah, ali može li se reći, beztužni govor oběstnih jest požuda pučka? Ona čeljad, koja govori samo za proći vreme, (a taj govor bi od dubrovačkog puka s velikom prikladnostju klapčanje nazvan, jer inog ćuvstva neuzdȧrži osim onoga zveka, koi od otvaranja i zatvaranja usnah radja se) često tudja razloženja opetuju, te bez obzira na istinite razlikosti stvarih mirnih od povȧršnih prilikovanjah, koja se zaměraju u njima s jedne na drugu isti

da

sud prenose razsipljujući s težjim načinom prevare i predsude u puku. Broj prebivalacah, koi nahodi sve potrebe družtva na isti način, kako zlostanje i opako uredjenje stvarih, po komu nije moguće upotreblja vati jakosti gradjanah na korist obćenu, radjaju onu vårstu ljudih, koji se prikornim imenom pridàrštine nazivlju, kojih jakosti po bezposlenosti izštetjene u silu se često obrate, koja prěti nahuditi svemu gradu. Bolesti su ove, koje prem da na povàršne značaje veoma prilične, ništa nemanje na razlike načine treba da budu izlěčene, koliko od razlikih uzrokah su nastale. Sa svim tim nesvěstni u obih okolnostih jednako vape: nek idu u vojsku te pridárštine. Rěč nesvěstna, jer město se od nje okoristiti, domovina po njoj bi izgubila ono skrajnje jedino ufanje, koje joj u rukuh i u pameti pristojno upravljenih njezi nih mladih sinovah ostaje. Rěč nepravedna, i uvrědjiva ljudstvo, jer odsudjiva na trudan mnogo putah nedrag život toliki rod iskàrnjega, koi ne za svoju krivinu, nego samo s hude sreće nama je štetan; rěč, koja spominje ona divja ili izštetjena vremena, kad za da jedan uživa, stotina bi plakala, ili kad svět kao baština otca nepravednoga nije bio uživan nego od jednoga děla ljudih, prilična najopačijoj i najvećma hudobskoj od psovkah, koju smi u pijanstvu mahnitoga samoljubja jedan glasovit okrutnik, jedan moguć ni nepriatelj čověčanstva iznaći. Toliko mogu se prilikovat požude jednoga rodoljubca i kȧrvave želje jednoga silnika! Molimo poštovanoga pisaoca, da dobrovoljno primi ove rěči, ter město se rasàrditi kako nesvěstnik, ili prepatit kako slabi, nek slědi to svetimi děli nastojati na dobro domovine, čineći se, kad je treba, tumačiteljem požudah obćenih, ali s višjim obzirom na istinite potrebe našega vremena. Krasan i veoma koristan običaj jest, da posebni ljudi svoja mněnja pokazuju o potrěbah i bitju gradjanskih družbinah, jer kroz taj način vladanje, komu se najviše pristoji dělovat za dobro puka, od toliko različnih savětah najsvěstnie izabirajući i slědeći, čini prilično kraljestvo onomu namišljenu od Platona, gdě najsvěst nii zapověda. Nu tko hoće svačija mněnja poslušati, treba da se čeka i krivih i neistinitih, jer medju tolikim odsudam od razlikih možgjanah izvodjenim nije moguće, da svaka najbolja uzbude, budući pameti ljudske veoma prilične onim ogledalom, koja nekažu stvari, kako su one u sebi, nego svako po svomu na

činu i naravi, tako da se prem često zgodi, da od jedne stvari toliko različnih prilikah imamo, od koliko razlikih ogledalah ona bude odbačena. Slabost pameti, od koje su te različnosti uzrokovane, davna je i obćena nemoć u nami, i pravo je, da smo se jur na nju obikli. Jao ti světu, kad nebi imao govoriti i světovati, nego samo onaj, koi nemože pogrěšiti, jer treba bi bilo, da vas svět umukne. Ako si igda dakle štogod krivo reko, nemoj se prepadati: medju ljudim neima ni jednoga, koi te može prekoriti ili ti se porugati, kao nemogaše se ni jedan iznaći, koi bi parvi kamen bacio na grešnicu od evangjelja. Opo. mene pako nisu uvrede, te tko ih podava, u potrěbi dobrovoljno bi ih primio, pače požudio.

Za ostalo dogodovština vojevanjah dalmatinskih bila je od svakoga pročitana s onom slastju, koja se ćuti u razmotrenju dělah slikarskih stare učionice, koja se hvale, ali neslěde, ili šetajući se po jakih zgradah, kulah i tvårdjavah srědnjega věka, koje u naše doba nije dobro nego slikovati; bit će primlje na od domorodacah kao zaklad došaste slave naše, u istinu ne manje od stare, ali različne.

Směsica.

Zazvanje englezkoga škakovoga društva (Schachklubb) po francezkom. Od davna je već sv. jurjev. ski klub skakarah u Londonu odlučio, da kao klub neće više s nikim igrati partie; al ga prie několiko neděljah někakav Poljak, g. Kleszycki, jedan izmedju najvěštiih igračah francezkoga škakovoga kluba, u ime svoga družtva na dvě partie zazva. Igrat će se po dopisih, i onaj klub, koi preoblada, dobit će 1500 franakah. Francezko družtvo već je izdalo 50 akciah po 30 frankah, da tu sumu skupi; akcie ove već su sve razpačali članovi družtva i druga francezka go. spoda, imenito péri, poklisari, višji vojnički častnici i učeni ljudi. Sada londonski dnevnik »Bell' Lifes zaklinje klub sv. jurjevski, da za Boga čest svoju obrani, i da na mejdan izadje. — Vidit ćemo, kako će se rat ovaj svȧršit. Svakako je pametnie, što su ratoborni Francezi ovakov mejdan odabrali, nego da su sablje potàrgli; jer ako i dušmanin několiko škakah obori, neće zato nijedan narod propasti.

Učrednik i izdavatelj Dor. Ljudevit Gaj.

[graphic]
[blocks in formation]
[merged small][ocr errors][merged small][ocr errors]

Dumanić Jakov. Pripovědao je uz veliku pohvalu u Rimu, Napulju, Palermu, i proslavi veoma domini. kance svojom učenostju u bogoslovju.

Galatić (Galateo) Antun Klaudio. Pukovnik od měrničtva, sagradi pårvi most na laucih u Italii, u kome iznašastju mnogo je zaslužio od Europe Vrančić Šibeničanin.

Gaudencio Petar. Zaslužan u ilirskih stvarih. G. 1665. u tiskarni od »razplodišta svete věre« dade na světlo mnogo vlastitih dělah, i Simbol apostolski Belarminov. Bio je rabski biskup.

Gavina Andria izrěza podboj velikih vratah stol. ne càrkve: dragoceni spomenik umětnosti od XIII. věka. Jurjević Juraj. Ako pobožnost daje čověku světlo ime, neimade biti zaboravljeno ni ime Jurjevića, arcidjakona kod sv. Jerolima u Rimu. O tome nas uvěrava grobna ploča na njegovu uspomenu postavljena 1740. godine.

Jurjević Atanazia. Ferdinando II., komu je bio poklisar u Poljskoj i Moskovskoj, bio mu je vele naklonjen, i velikimi ga častmi obdari. Dade tiskati u Beču něka děla ascetička, prevede u stihovih Kempisa, i ostavi mnoga pisma nepritištena. Umri u Zagrebu.

Gianuizzi Frane. Učitelj Foskulov, bi naučitelj lěpih umetnostih za 45 godinah u sěminištu, i primi, jedina prigoda, čitavu platju u počinku. Bio je veo ma dobra sàrca, šaljive ćudi, nezasitan u učenju, znanostim i književnosti vårlo věšt. Njegovo je sàrce těšila zahvalnost učenikah i gděkoje ljubezno pismo Ugino.

[ocr errors]

Jakšić Nikola. Umri savětnikom vladanja, pošto je proveo život u javnih častih, a pod Francezom bio je obćeni prokurator. Prenese i prekroji po svojoj ćudi u neukrašenom govoru Osmana; prevede mnoge slovinske pèsni, i sastavi pěsničkih dělašcah, čedo prigode a ne uzhitjenja. Bio je blagorěčan i učen u

pravu. Opošteni Dandulovo vladanje i priateljstvo Apendinah.

Gárgur (blaženik). Stupi u Mletcih u red sv. Dominika, uzdiže samostan sv. Katarine (sad ovdě zvan sv. Dominika) i uzmnoži broj novih svetjenikah, God. 1218. slavio se je u Rimu svečani sprovod párvoga dominikanca. To je bio bl. Gàrgur iz Splěta.

Grisogono Jela. G. 1764. podpomože svojimi novci križare, a Pio II. za uzdarje pokloni joj mnoge povelje.

Grisogono Lovrěnac. Plemić, jezuita, učitelj i pobožni upravitelj učilišta u Loretu. Preporučuje ga našoj uspomeni njegov »Mundus Marianus,« koi izjasnjiva arketip nebeski i podměsečni. Umri u Tȧrstu g. 1653. Grisogono Nikola. Čověk iskren, ljubezan, pobožan i mnogimi nauci urešen. Bio je predsednik vladanja i sjedinjenoga prizivnoga sudišta u Zadru. Bi za vreme na město Bradića gubernator Dalmacie, i čestito ga je sreća slědovala. G. 1802. obdari Splět ovoga slavnoga sina začastnom kolajnom.

Ivelić Nikola. Tokić ga je odgojio. Dobi mnoge parnice, i bi proslavljen u Italii rad svoje učenosti u pěsničtvu. - Pěvao je Napoleona i Franju. Bio je nadaren velikim i veselim duhom, jezik mu je po štogod zapinjao, al mu je pero krěpko letilo. Pade màrtav šetajući kapljom udaren.

Madio Mika, nepokorivi buntovnik, koi je barbarskim načinom pisao 29 poglavjah historie zlo razmotrenih; iskra, koju nije utàrnula tmina XIV. věka.

Malaspalić Belizar. Imademo pohvaliti od ovoga hitroumnog mornara pretočenje taliansko od govora »De origine et successibus Slavorum« od Lesignana Priboeva. Ovo lakoćno pismo bi tišteno po Aldu u Mletcih g. 1595.

Martinjak Frane. Diveći se njegovu pěsničkom daru, govorio je Marulić ovako: »Puerilibus annis Edis jam Siculo carmina digna sene.<«<

Marulić Marko. Rodjen g. 1450. Učio je u Padovi. — Prebivao je u Splětu, a učini pokoru u Solti, umri, kad mu se je ime proslavilo po svoj Europi. Učen u ilirskom i talianskom jeziku, a još bolje u latinskome, ostavi više od 20 dělah arkeologičkih, historičkih, ascetičkih, čudorednih i pěsničkih. Naši su ga zvali svetcem rad sveta življenja, Ariosto božan. stvenim radi veleuma; bi druga dalmatinska dika poslě sv. Jerolima. Eysengrein ga je zvao učenim čově. kom, sa svime věštim svetomu pismu, světlim rad veleuma, blagorěčnim, tvàrdim braniteljem věre, glav.

« ПретходнаНастави »